Acts 5

1A jedan čovjek, po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom prodade njivu, 2I sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donesavši jedan dijel metnu apostolima pred noge.

3A Petar reče: Ananija! zašto napuni sotona srce tvoje da slažeš Duhu svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu? 4Kad je bila u tebe ne bješe li tvoja? I kad je prodade ne bješe li u tvojoj vlasti? Zašto si dakle takovu stvar metnuo u srce svoje? Ljudima nijesi slagao nego Bogu. 5A kad ču Ananija riječi ove, pade i izdahnu; i uđe veliki strah u sve koji slušahu ovo. 6A momci ušavši uzeše ga i iznesoše te zakopaše.

7A kad prođe oko tri sahata, uđe i žena njegova ne znajući šta je bilo. 8A Petar joj odgovori: kaži mi jeste li za toliko dali njivu? A ona reče: da, za toliko.

9A Petar joj reče: zašto se dogovoriste da iskušate Duha Gospodnjega? Gle, noge onijeh koji tvoga muža zakopaše pred vratima su, i iznijeće te. 10I odmah padnu pred nogama njegovijem i izdahnu. A momci ušavši nađoše je mrtvu i iznesoše je i zakopaše kod muža njezina. 11I uđe veliki strah u svu crkvu i u sve koji čuše ovo.

12A rukama apostolskima učiniše se mnogi znaci i čudesa među ljudima; i bijahu svi jednodušno u trijemu Solomunovu. 13A od ostalijeh niko ne smijaše pristupiti k njima; nego ih hvaljaše narod.

14A sve više pristajahu oni koji vjerovahu Gospoda, mnoštvo ljudi i žena, 15Tako da i po ulicama iznošahu bolesnike i metahu na posteljama i na nosilima, da bi kad prođe Petar barem sjenka njegova osjenila koga od njih. 16A dolažahu mnogi i iz okolnijeh gradova u Jerusalim, i donošahu bolesnike i koje mučahu nečisti duhovi; i svi ozdravljahu.

17Ali ustade poglavar sveštenički i svi koji bijahu s njim, od jeresi sadukejske, i napuniše se zavisti, 18I digoše ruke svoje na apostole, i metnuše ih u opšti zatvor.

19A anđeo Gospodnji otvori noću vrata tamnička, i izvedavši ih reče: 20Idite i stanite u crkvi te govorite narodu sve riječi ovoga života. 21A kad oni čuše, uđoše ujutru u crkvu, i učahu. A kad dođe poglavar sveštenički i koji bijahu s njim, sazvaše sabor i sve starješine od sinova Izrailjevijeh, i poslaše u tamnicu da ih dovedu.

22A kad sluge otidoše, ne nađoše ih u tamnici; onda se vratiše i javiše im 23Govoreći: tamnicu nađosmo zaključanu sa svakom tvrđom i čuvare gdje stoje pred vratima; ali kad otvorismo, unutra nijednoga ne nađosmo.

24A kad čuše ove riječi poglavar sveštenički i vojvoda crkveni i ostali glavari sveštenički, ne mogahu im se načuditi šta bi to sad bilo. 25A neko dođe i javi im govoreći: eno oni ljudi što ih baciste u tamnicu, stoje u crkvi i uče narod.

26Tada otide vojvoda s momcima i dovede ih ne na silu: jer se bojahu naroda da ih ne pobije kamenjem. 27A kad ih dovedoše, postaviše ih pred sabor, i zapita ih poglavar sveštenički govoreći: 28Ne zaprijetismo li vam oštro da ne učite u ovo ime? i gle, napuniste Jerusalim svojom naukom, i hoćete da bacite na nas krv ovoga čovjeka.

29A Petar i apostoli odgovarajući rekoše: većma se treba Bogu pokoravati negoli ljudima. 30Bog otaca našijeh podiže Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo. 31Ovoga Bog desnicom svojom uzvisi za poglavara i spasa, da da Izrailju pokajanje i oproštenje grijeha. 32I mi smo njegovi svjedoci ovijeh riječi i Duh sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju.

33A kad oni čuše vrlo se rasrdiše, i mišljahu da ih pobiju. 34Ali onda ustade u skupštini jedan farisej, po imenu Gamaliilo, zakonik, poštovan od svega naroda, i zapovjedi da apostoli malo iziđu napolje,

35Pa reče njima: ljudi Izrailjci! gledajte dobro za ove ljude šta ćete činiti; 36Jer prije ovijeh dana usta Tevda, govoreći da je on nešto, za kojijem pristade ljudi na broj oko četiri stotine; on bi ubijen, i svi koji ga slušahu raziđoše se i propadoše. 37Potom usta Juda Galilejac, u dane prijepisa, i odvuče dosta ljudi za sobom; i on pogibe, i svi koji ga slušahu razasuše se.

38I sad vam kažem: prođite se ovijeh ljudi i ostavite ih; jer ako bude od ljudi ovaj savjet ili ovo djelo, pokvariće se. 39Ako li je od Boga, ne možete ga pokvariti, da se kako ne nađete kao bogoborci.

40Onda ga poslušaše, i dozvavši apostole izbiše ih, i zaprijetiše im da ne govore u ime Isusovo, i otpustiše ih. 41A oni onda otidoše od sabora radujući se što se udostojiše primiti sramotu za ime Gospoda Isusa. A svaki dan u crkvi i po kućama ne prestajahu učiti i propovijedati jevanđelje o Isusu Hristu.

42